Zahvala Uzvišenom Allahu dž.š, salawate i selame donosimo na voljenoga Poslanika Muhammeda s.a.v.s, njegovu časnu porodicu i vrle ashabe. Polahko dolazimo u vrijeme kada se hadžije spremaju za put prema Mekki. Put u Mekku je naslov jedne predivne knjige Muhammeda Asada. Toplo preporučujem ovu knjigu.

Želio bih nekoliko riječi reći o dovi. Jesmo li zapostavili dovu uopće? Šta nama dova znači u našim životima? Hoćemo li se kao Ummet  Muhammeda s.a.v.s zastidjeti svojih postupaka jer nismo bili dostojni puta islama?  Kako se ponašamo prema svojoj braći a znamo za hadis Poslanika, s.a.v.s., da je veći grijeh uvrijediti brata muslimana nego poruštiti Kabu. Je li nas stid dok tako razmišljamo o Kabi, da tako ne razmišljamo o svom bratu muslimanu? Davno smo prešli granicu da se samo vrijeđamo. Muslimani danas jedni drugima uzimaju i same živote.

Ummet je u velikoj mjeri u skloništima i rovovima, jedni sa šehadetom napadaju druge sa šehadetom. Umjesto da se danas muslimani brinu jedni o drugima oni napadaju jedni druge. Umjesto da nemoćne, stare i jetime pomažu utrkujući se ko će im veće dobročinstvo uraditi muslimani danas svojim postupcima jedni druge čine i nemoćnim i ucviljenim  jetimima. Umjesto da se muslimani danas zbližavaju jedni sa drugima, oni jedni drugima propisuju ultimatume. Umjesto da muslimani jedni drugima budu najpreči, muslimanima su preči i draži svi ostali osim njihova braća muslimani. Zar nas čudi onda što nam se to dešava sa našom Mesdžidu-l-aksom gdje uz mubarek mjesec ramazan Palestinci trpe zulum koji do neba vapi za pravdom?

„Danas sam vam vjeru vašu usavršio“ kaže Uzvišeni.

Mi smo sljedbenici savršenog poziva, ali mi nismo savršeni-lijepo reče jedan učenjak. Mi smo se odmakli, malo po malo, od vrijednosti koje nam vjera propisuje. Vlast naših zemalja sve radi da bi imala samo što veću moć, kao da je zaboravila da je jedino prava vlast kod Uzvišenog Allaha.

“Njegova vlast je i na nebesima i na zemlji!” – Kur’an nam poručuje.

Mi sljedbenici islama u svemu tražimo uspjeh i navodnu sreću osim u onome što nam je Kur’an propisao. Kao da smo zaboravili da je spas za vjernika u saburu i namazu: “I pomozite se saburom i namazom”.

Zato su nam džamije ispražnjene, a kladionice, kafane, razna zabavljališta puna. Egoizam je u nama zavladao toliko da u našim dušama gotovo nema mjesta za drugog.

 

Nije uspjeh u mijenjaju drugih. To je sizifovski posao. Uspjeh je u mijenjaju sebe. Tako nam i Poslanik, s.a.v.s., i ashabi poručuju svojim primjerom. Nisu li oni od iznimno loše generacije, generacije džahila, došli na stepen onih koji su najbolji?

Učimo dove da nam Allah izmijeni stanje, jer je On obećao da će tako izmijeniti i stanje Ummeta. Čuvajmo svoj namaz. On je stub vjere. Onog dana kada naše džamije budu pune na sabah namazu niko muslimanima neće moći zapriječiti ulazak u Mesdžidu-l-aksa. Volimo svog brata u saffu i činimo mu dobro koliko god možemo. Nema nam od njega niko na svijetu preči. Onog dana kada budemo tako volili jedan drugog niko više neće moći sruštiti Ferhadiju, Aladžu. Imajmo povjerenja jedan u drugog, čuvajmo jedan drugog od sebe kao samog sebe, nikad nam niko više neće moći učiniti genocide.

Učimo Kur’an i držimo se kur’anske pravde pa će nestati kolone djece i žena muslimanki iz naših zemalja. Čuvajmo svoj emanet porodice i svoju odgovornost prema djeci pa će nestati maloljetniče delikvencije, djecu ćemo izvesti na Pravi put, pa će i takva djeca sutra poštovati nas kao roditelje. A sve ove pozitivne promjene društva polaze od promjena od nas samih i naših porodica.

Prvo uredimo svoju bašču, svoju porodicu. Ne petljajmo se u živote drugih, kada se neko odmara, kada neko radi, kada spava, kada je na facebooku, kada je na izletu… Pometimo pred svojim vratima a druge pustimo na miru. Nema hajra u muslimanu od koga drugi musliman, a i svaki drugi čovjek nije rahat.

 

Te promjene počinju naizgled lagahnim i jednostavnim pitanjima, ali teškim odgovorima.
1. Ja sam roditelj i odgovoran sam za svoju djecu. Kada sam zadnji put ujutro ustao sa svojom djecom i klanjao sabah namaz prije negoli smo krenuli za obavezama, ja na posao, a oni u školu? Za to mi treba 10 minuta. Više vremena potrošim na prelistavanje stranica na društvenim mrežama, jutarnjih vijesti itd…Kada sam svojoj djeci rekao da je to najbolja zaštita tog dana i da im je najbolji početak dana kada dan počnu namazom?

2. Kad sam ja kao roditelj u večernjim satima kad se svi okupimo nakon radnih obaveza sjeo sa svojom porodicom, svojom djecom i uzeo Mushaf?
3. Kad sam ja zadnji put kao roditelj pred djetetom udijelio sadaku i naučio i njega da od onoga što on ima udijeli drugome? Ako ne bude dijelio danas neće ni sutra ma koliko imao.
4. Kad sam ja kao roditelj pokazao svome djetetu kako se treba odnositi prema svom babi i majci? Kad sam ja njemu dao primjer da se ja lijepo odnosim prema svojim roditeljima, ili sam ljut kad oni nešto zatraže od mene?

Mijenjati stanje Ummeta znači mijenjati sebe i svoje okruženje. Ali promjena ne smije biti bahata i nasilna. Mi trebamo ukazivati na greške, ali ne prtimo se u tudje živote.

To je princip vjere jer i Uzvišeni Allah kaže: “Brinite se o sebi”.

Uzvišeni kaže da “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni sam sebe.”

Govoreći o ovom ajetu Muhammed Asad kaže:  “Bog povlači Svoja dobročinstva od ljudi samo ako se oni sami pokvare, upravo kao što On ne dariva svoja dobročinstva namjernim grješnicima sve dok oni ne promijene svoju unutarnju narav i ne postanu dostojni Njegove milosti. Asad u ovoj zakonitosti vidi sunnetullah koji upravlja životima pojedinaca i zajednica i čini uspon i pad civilizacija ovisnim o moralnim osobinama ljudi i o promjenama „u samima sebi”.

Dozovimo se sebi, posvetimo se sebi, popravimo svoje stanje, pa ćemo popravljati i stanje Ummeta.

 

Uzvišeni Allahu molimo te za oprost, za milost.
Uputi nas i vodi pravim putem. Amin.